Vijay Iyer: Moj junak Monk
Slavni američki jazz glazbenik indijskog podrijetla Vijay Iyer, koji je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale te je doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California, 23. će listopada nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, treće večeri festivala Jazz.hr/jesen koji organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski.
Uoči tog nastupa ovaj je vrsni pijanist, skladatelj, producent i pisac primio dvije sjajne vijesti. Postao je dobitnikom ugledne nagrade »MacArthur Genius« i postao je redovni profesor na Harvardu. Kao novi profesor umjetnosti na Odjelu za glazbu Harvardskog sveučilišta, zasigurno će imati iznimno posjećena predavanja. Naime, osim što je sjajan glazbenik, Iyer na zanimljiv način promišlja glazbu.
Kao izvođač, ali i skladatelj, Iyer je dobitnik brojnih priznanja i nagrada, a njegovi albumu na popisima raznih časopisa i portala zauzimaju prva mjesta. Međunarodna udruga jazz novinara 2010. proglasila ga je jazz umjetnikom godine, a 2012. i 2013. najboljim jazz pijanistom, dok su ga kritičari uglednog časopisa »DownBeat« prošle godine proglasili najboljim pijanistom i umjetnikom godine, njegov trio najboljim sastavom, a njegov CD »Accelerando« najboljim albumom. Prije nekoliko godina proglašen je jednim od pedeset najutjecajnijih Indijaca u svijetu, a zahvaljujući novim uspjesima i dalje se penje na toj ljestvici.
– Počašćen sam što sam dobio prigodu činiti sve ovo što činim i što sam dosad učinio, što putujem, sviram i komuniciram s publikom diljem svijeta i time postajem dijelom šire konverzacije, što sam dijelom kreativna tijeka svijesti zajedno s mojim uzorima. To je nešto novo za ljude poput mene.
Umjetnost ručnog rada
Kako objašnjavate sve veći doprinos Indijaca svjetskoj kulturi, i ne samo kulturi, pa tako i onih koji žive u Americi?
– Tijekom 1960-tih moji su roditelji iz Indije došli u SAD kao dio prvoga velikog vala emigranata. Prije toga u SAD-u gotovo da i nije bilo useljenika iz Indije. Indijska populacija brojala je 1960-ih nekoliko tisuća, a danas je narasla na gotovo tri milijuna ljudi. Rođen sam na samom početku tog buma.
Sve dok moj naraštaj nije postao punoljetan, među nama nije bilo nikoga tako istaknutog na području kulture, umjetnosti ili politike. Osvrnete li se danas na ta područja, ima nas sve više, ali to je tada za nas bila improvizacija. Morali smo si stvoriti vlastiti prostor u društvu. Bilo je to intenzivno iskustvo i vrijedilo je biti sastavnim dijelom tih početaka.
U vašim izvedbama osjeća se utjecaj indijske klasične glazbe. Kako tu tradiciju uključujete u vaš jazz vokabular?
– To je dio mog nasljeđa.
Naime, indijska je glazba kroz stoljeća poznata kao glazba improvizacije.
– To je djelomice razlog koji okupira moj interes tijekom toliko godina. Tražim poveznice između afroameričkog jazza i različitih oblika indijske glazbe. To je bio moj višegodišnji projekt, način promišljanja kroz koji se prožimaju sve te poveznice. Za mene, kao glazbenika nadahnuta perkusivnim pijanistima poput Theloniousa Monka ili Randyja Westona, to je iznimno važno.
Kad sam prvi put slušao Westona kako svira sa svojim African Rhythms trijom, s Neilom Clarkeom koji dlanovima svira razne udaraljke te kontrabasistom Alexom Blakeon, to je za me bio preporod, posebice zbog načina na koji je taj trio povezivao glazbu za glasovir s afričkim načinom sviranja bubnjeva, a koji se doimao poput intimna svemira ručne izrade. Naime, svaki član trija svirao je vlastitim rukama, pa je postignuta opipljiva kakvoća glazbe koja je postala simbolična. Na taj je način trio s Westonom na čelu povezao nasljeđe s umjetnošću »ručnog rada«.
Westonovo dugogodišnje nastojanje da ponovno poveže afričku glazbu s jazzom postao je važan utjecaj koji me potaknuo da se povežem s indijskom glazbom, posebice s indijskim ritmovima. Zato je mnogo toga što radim nadahnuto indijskim ritmičkim idiomom, ritmičkim zamislima i indijskom strukturom. Mnoge od polifonija koje stvaram stižu izravno iz indijske glazbe. Poput načina na koji Weston na glasoviru »svira afričke bubnjeve«, ja na glasoviru nastojim »svirati indijske udaraljke«. Naravno, to je u osnovi klavir i to tada postaje drukčija vrsta glazbe. Ona postaje posebna – harmonijski i melodijski – ali morate znati nositi se s tim teksturama.
Skladatelj s vizijom
Možemo li na vaš pristup gledati kao na izvođenje glazbe tijekom meditacije?
– Prema mom mišljenju, to je bit glazbe. To je nazočno u indijskoj klasičnoj glazbi, posebice u carnatic glazbi karakterističnoj za južnu Indiju. Riječ je o tradiciji klasične glazbe. To je znakovito i za glazbu sjeverne Indije, gdje je »carnatic« glazba duhovna disciplina. Njezini izvođači drže da je to zapravo joga i navode da ju prakticiraju kao jogu. Tijekom sviranja dolazi do sjedinjenja uma i tijela.
Moje je iskustvo sviranja glazbe meditativno, ali i tjelesno. Možda bi bolji naziv za to bio joga, a ne meditacija.
Kako ste surađivali s Jamesom Newtonom, koji je, poput vas, imao izvantjelesna iskustva vezana za glazbu?
– Nekoliko je stvari važno za tu suradnju. Jedna je da nas je zajedno angažirao jedan kineski glazbenik i skladatelj, multiinstrumentalist koji svira kineska tradicijska glazbala. Osmislio je projekt koji uključuje suradnju američkih jazz glazbenika i svirača tradicionalnih azijskih glazbala. Nekoliko smo tjedana radili na tom projektu, a zajedno smo sudjelovali i u projektu posvećenu Ericu Dolphyju. S tim smo programom nastupali u klubu »Yoshi's« u Oaklandu.
S Newtonom sam svirao i u zanimljivu sastavu »Jazz in Flight« sastavljenom od progresivnih umjetnika. Svirali smo Dolphyjevu glazbu – »Gazzelloni« i druge skladbe s albuma »Out to Lunch!«.
Kakav je dojam Newton ostavio na vas?
– Vrlo je discipliniran, posvećen proučavanju povijesti glazbe. Kao skladatelj ima viziju. Njegove skladbe za puhačka glazbala imaju jednoličan zvuk, ne donose cjelovit zvučni spektar, prilagođavaju se glazbi kojoj su nadogradnja, ali ima potpun pogled na glazbu. Koristi cjelokupnu paletu zvukova i razmišlja kako kreirati glazbu. Pravi je glazbenik!
Ostao sam zapanjen kad je sjeo za glasovir i svirao skladbe Dukea Ellingtona, i to ne samo solo glasovirska djela, nego i orkestralne obrade velikanove glazbe. Predavao je Ellingtonovu glazbu, poznaje ju od glave do pete. Zaprepastilo me da posjeduje takvu razinu razumijevanja glazbe. Doista ju duboko promišlja.
I sami svirate Ellingtonova djela, i to iz ranog razdoblja njegove karijere...
– Skladbu »Black and Tan Fantasy« sviram zato što ju je na svoj prvi album objavljen za etiketu Riverside, na kojem izvodi Ellingtonove skladbe, uvrstio Thelonius Monk. Bila je to prva inačica te pjesme koju sam čuo, čak prije Ellingtonove. Obožavam ju. Osim blues forme, to djelo donosi zanimljive dijelove, sadrži oprečnosti, odiše radošću, bogato je i živopisno.
Kako vas nadahnjuje Thelonius Monk?
– On je moj junak, moje najveće glazbeno nadahnuće. Nadahnjuje me na mnogo načina: kao pijanist, skladatelj, glazbenik koji je uspostavio jedinstvo improvizatorskog i skladateljskog izričaja, koji je postigao jasnoću, usredotočenost i, služeći se radikalnim metodama u kreiranju glazbe, dao nevjerojatan doprinos umjetnosti. Bio je doista ustrajan, od samog početka. Kreirao je glazbu koju ljudi nisu odmah razumjeli.
Laboratorij zvuka
Naime, držali su da svira krive note i čudne akorde. No, u tim akordima nema ničega čudnog – potpuno su logični. Jednom su na snimanju nekakve TV emisije tražili od njega da odsvira one »čudne akorde«, a on je odrješito odgovorio da u njegovoj glazbi nema »čudnih akorda«, da su svi njegovi akordi »normalni«. Tako je bio dubok.
Svaki dan razmišljam o njemu. Sve što radim na neki je način odraz onoga što je on činio. Teško mi je opisati zašto ga toliko volim i cijenim, ali Monk je utjelovljen u mojoj glazbi i pijanizmu.
Poznat je po osebujnom zvuku. Kako se vi osjećate otkrivajući nove zvukove?
– Mnogo toga dogodi se u trenutku. Iz klavira možete izvući ono što on pruža, ali nalazim da nije bitno što glazbalo pruža, nego što izvedba zahtijeva. Izvedba je najvredniji laboratorij za takvu vrstu istraživanja. Zvukove otkrivam tijekom procesa izvedbe i tada se osjećam poput nove osobe, preporođenim. Mislim na nove iskoristive zvukove.
Pred nama je arsenal zvukova, ali kad kreiramo glazbu, proces donošenja odluka na višoj je razini, a nama preostaje da se poslužimo nekom od tehnika koje smo prije usvojili. Nastojimo uobličiti zamisao koristeći se iskustvom.
Kako u tom kontekstu gledate na povezanost znanosti, posebice matematike, i glazbe?
– Kad stvaram neku vrstu ritmičkog reda, koji potom moram prosvirati ili otplesati, stvaram prostor za interakcije. Ne postoji velika razlika između toga i košarkaške igre. Igralište je zadane dužine i širine, tu je košarkaška lopta zadanih dimenzija koja mora biti napuhana upravo pod određenim tlakom, imati određenu elastičnost, igrači imaju određen broj sekundi za zadržavanje lopte prije nego što moraju pucati ili ju prepustiti drugoj momčadi... Postoji sav taj racionalni red nametnut situacijom, ali košarkašku utakmicu ne odlazite gledati zbog svega što sam nabrojio, nego zbog onoga što se događa usprkos tome. I to jest osnova.
(Davor Hrvoj/jazz.hr)
