˝Laufer više ne stanuje ovdje˝
Iz najnovijeg broja časopisa Cantus prenosimo razgovor s Damirom Urbanom, povodom uručenja HDS-ove nagrade Milivoj Körbler u kategoriji zabavne glazbe.
Splitsko ljetno kino Bačvice, srpanj 2003. Urban i njegova četvorka već više od dva sata praše ispod borova koje osvjetljavaju plavi reflektori, stvarajući ambijent prigodan Urbanovoj pjesmarici. Pjesma Moja ušla je u dvadesetu minutu izvođenja, od hipnotičke gitarističke fraze izrasla je u psihodelični jamming, a članovi benda toliko uživaju da nemaju namjeru stati. Prestali na kraju jesu, ali tek nakon dodatnih petnaestak minuta. Fast forward točno deset godina poslije, mjesto radnje također Split, ali ovaj se put radi o manjem prostoru kluba Quasimodo. Na gitari je Tonča Radića zamijenio Luka Toman, a Urban ispred sebe sada ima iPad koji mu služi za specijalne efekte i loopove koje nasumično koristi između pjesama. I večeras je bend izrazito nabrijan, a svirka prava klupska: puno znoja i buke, dok je set–lista pjesama postala suvišna, budući da Urban mijenja tijek koncerta ovisno o trenutačnom raspoloženju benda i publike. Nastup u Quasimodu prilika je da splitska publika premijerno čuje nove pjesme s EP–ja Kundera, izdanja ovjenčanog Porinom, ali i HDS–ovom Nagradom Milivoj Körbler u kategoriji zabavne glazbe. Vodeći ljudi HDS–a strahovali su da će Urban odbiti nagradu zbog nezgodne kategorizacije pojma ˝zabavna˝, ali on u opuštenom tonu objašnjava: Sve je ok. Znam da ne postoji neka druga kategorija kojoj bih bolje i prirodnije pripadao, kao što je bio slučaj kod Porina.
Sjećanja na Split
Na početku našeg razgovora, i sam Urban prisjetio se nastupa na splitskim Bačvicama.
Tamo smo nekoliko godina zaredom imali divne i meni vrlo bitne koncerte. S vremenom smo uspostavili divnu suradnju s organizatorima tih događanja i oni su nam uvijek izlazili u susret u realizaciji nekih naših ideja. Jednom smo, pokraj kućice za projekcije ljetnog kina, postavili drvenu kućicu i zasvirali na njoj dok su nas svi očekivali na velikoj pozornici. Naš tadašnji gitarist Tonči stanovao je u sklopu tog prostora, tako da smo se njegovim stanom koristili kao garderobom i kao hotelom. Iz dnevnog boravka izlazili bismo direktno na pozornicu. Takve stvari čovjek ne može zaboraviti. Nedavno mi je organizator tih koncerata uručio box sa snimkama naših pet koncerata u pet godina. Snimke zvuče odlično i tko zna, možda ih jednom i objavimo.
Baš se nekako u to vrijeme očekivao i izlazak albuma Merkur koji na kraju nije nikad objavljen.
Dogodilo mi se ono što mi se i inače često događa — materijal mi je jednostavno dosadio. U slučaju Merkura čak nisam bio siguran jesu li sve pjesme zaslužile biti predstavljene javnosti. Pred kraj snimanja albuma, rodio mi se sin Malik i tada sam prekinuo rad na nekoliko mjeseci. Kad sam se vratio materijalu, više nisam bio toliko siguran u njega kao kad smo ga stvarali i tako sam ga odlučio ne izdati. Neke su pjesme, kao Moja ili Aroma satanica, izašle u formatu singla, a neke će, poput Otjeraj, pričekati neko drugo vrijeme za izlazak.
Novi početak s Retrom
Zaista nije bilo lako nadmašiti golem uspjeh albuma Otrovna kiša i Žena dijete kojima se Urban napokon oslobodio stigme onoga iz Laufera. Umjesto pompozno najavljivanog Merkura, dobili smo Retro koji se više temeljio na garažnom, organskom zvuku, za razliku od prethodnih uradaka. Pitam Urbana slaže li se da pjesme s tog albuma danas uživo zvuče najuvjerljivije od svih iz njegova kataloga.
Vjerujem da je tako. Taj smo album odlučili snimiti u jednom riječkom studiju gdje su gotovo svi mladi riječki bendovi snimali svoje demo–snimke. Dakle, bez nekog velikog mudrovanja i lickanja. Album je snimljen i izmiksan onako kako smo radili na početku našeg glazbenog puta. Na taj smo način namjerno poništili sve mogućnosti modernog snimanja i potrage za što boljim zvukom. Spustili smo letvicu koju smo si prethodnim albumima sami zadali i omogućili si sasvim novi početak. Bez obzira na sve, pjesme kao Kornjača, Mjesto za mene, ali i neke druge pronašle su put do ušiju publike i postale bitne točke na našim set–listama.
Potkraj ˝nultih˝ godina, Urban intenzivira suradnju s drugim izvođačima, što mu, više nego ikad prije, donosi veću pozornost šire javnosti. S Gibonnijem nastupa na njegovim koncertima izvodeći vlastite pjesme, ali i gostujući na Gibinoj Posoljeni zrak i razlivena tinta. Djevojački zbor Ex Mozartine obrađuje Urbanovu Glas jeka, s violončelistom Stjepanom Hauserom snima zajednički album, a s grupom Vatraima Tremolo, jedan od većih hitova 2011.
Ja inače nisam izvođač ili autor koji želi goste na svojim albumima. Pjesme koje pišem su intimne i u njima vrlo, vrlo rijetko vidim mjesta za nekog gosta. Većina suradnji dogodila se na poziv ili ideju nekog drugog. Što se tiče suradnje s Gibom, to je nešto drukčija priča jer smo s godinama postali veliki prijatelji i rad s njim više uopće ne stavljam u kategoriju gostovanja. No pozivi za suradnje i dalje stižu često, i to od raznih autora i izvođača s prostora cijele bivše države. Naučio sam se reći ≫ne≪ i trenutačno ne vidim razlog i potrebu za takvim nečim. S druge strane, sve suradnje koje se isključivo tiču nekog umjetničkog istraživanja, koje predstavljaju izazov i kojima se ne pokušava stvoriti neki komercijalni moment, uvijek rado prihvaćam.
Rad u izolaciji
Nakon brojnih diskografskih i koncertnih obveza, Urban i društvo odlučili su uzeti predah i otisnuti se u izolaciju Gorskog kotara. Tamo su, po uzoru na Grateful Dead i The Band, zajedno boravili u jednoj kući te dane provodili snimajući pjesme koje će se naći na mini albumu Kundera. Koliki je danas luksuz snimati album u izolaciji? Je li bilo straha da će, zbog idealnih uvjeta, izostati inspiracija?
Bilo nam je predivno. Uspjeli smo pretvoriti cjelodnevno, a nerijetko i cjelonoćno snimanje u igru, istraživanje i druženje. Nismo imali velikog straha u pogledu nedostatka inspiracije jer smo se potrudili veći dio posla napraviti prije samog odlaska u izolaciju. Sve smo pjesme napravili i snimili već u Rijeci. Znači, postojala je hrpa demo–snimki i trebalo se samo opustiti, prepoznati pravi trenutak i te pjesme ponovno zvučno zapisati. Naravno da smo neke aranžmane, tempo, pa čak i poneke teme mijenjali tamo, na licu mjesta. Pokušali smo uhvatiti što bolju interpretaciju i zapisati što je moguće više kemije na snimke. Trebalo nam je prvih nekoliko dana da se naviknemo na zvuk, monitoring, ali i na temperaturui zrak koji vlada na visinama, no nakon toga sve je išlo glatko. Kad bih mogao negdje potpisati da od sada pa nadalje snimamo albume uvijek i isključivo na takav način, potpisao bih istog trena!
EP s LP potencijalom
Zašto je Kundera osvanuo na EP formatu? Je li danas LP format postao prezamoran i pretežak za konzumaciju?
U našem slučaju, forma EP–a nije tu zbog pogodnosti tog formata već zbog toga štonismo stigli završiti svih sedamnaest pjesama koje smo snimili. Uz to, nekako nam je tih šest pjesama zazvučalo kao određena cjelina i tada smo zaključali tu priču. Namjera nam je bila i da taj EP samo najavi nadolazeći album, ali dogodilo se da je zaživio kao samostalno izdanje. Shvatili smo da bismo mu brzim izdavanjem cijelog albuma zaustavili život. Tada se dogodilo ono što se dogodilo i s Merkurom i što se često događa. Imao sam dovoljno vremena za preslušavanje materijala i nekako mi se učinilo da se neki detalji i tekstovi mogu i bolje izvesti. Ljudi i njihovi ukusi su se potpuno polarizirali. Jedan dio sluša i promatra glazbu isključivo kao zabavu i ja im se ne želim i ne mogu približiti. Bez obzira na trenutačnu singl modu, mi ostajemo vjerni albumu kao formi jer je to jedini način da se čuje jedna faza stvaranja kod umjetnika. Kao i izložba slika — jedna isprintana reprodukcija nikada neće zamijeniti dojam koji na promatrača ostavlja cijela izložba.
Klasični uzori
Što onda sluša Urban kad ne preslušava vlastite materijale?
Trenutačno slušam klasičnu glazbu. Osim nekih suvremenih autora poput Maxa Richtera, Stevea Reicha, Philipa Glassa, Ligetija, trenutačno mi paše i Mahler. Potrudio sam se nabaviti njegove simfonije, posebno 9. i nedovršenu 10. u izvedbi raznih izvođača. Isto tako, slušam i eksperimentalnu elektroniku. Postoji cijeli niz nevjerojatno talentiranih glazbenika, posebice na japanskoj sceni, čije radove izuzetno cijenim i volim. Sve manje, ali ipak, slušam i rock–glazbu: Sigur Ros, The National, Nicka Cavea, Toma Waitsa…
Iako su Urban&4 koncertno vrlo kvalitetan i aktivan bend, imaju samo jedno službeno live izdanje (No mix, no sex). Snimate li svoje koncerte, postoji li u arhivi ijedan bootleg koji biste voljeli službeno izdati?
Moj je problem što me više veseli sam čin stvaranja i snimanja nego kasnije izdavanje ili kapitaliziranje toga. Iz tog razloga imamo hrpu snimljenih koncerata, a samo jedan objavljeni. Računam na legalna i od naše strane odobrena izdanja jer bootlegova ima cijeli niz, naišao sam čak i na dvostruki live album iz sarajevske Sloge star desetak godina ili čak više. Osobno, mislim da koncerte treba poslušati i doživjeti uživo, a ne doma, na hi–fi uređaju. CD nikada neće prenijeti sve ono što koncert čini koncertom, neće prenijeti raspoloženje publike i stvoreni elektricitet između izvođača, prostora i publike. Previše stvari zajednički stvori magiju te večeri, a CD je u stanju prenijeti samo manji dio toga. Sve dok nas ljudi imaju mogućnost vidjeti i doživjeti uživo, nemam dovoljno dobar razlog za objavljivanje koncerata.
To nisu isti ljudi
Prije nekoliko godina Laufer se ponovno okupio. Kako danas gledate na taj događaj? Kakav biste poziv trebali primiti da se ponovno odlučite na okupljanje Laufera? Može li uopće nostalgija biti poticajna u stvaranju glazbe?
Nostalgija kod mene ne može biti poticaj za stvaranje, ali možda može za izvođenje glazbe. Svako malo nastupi razdoblje kada se Vava i ja družimo nešto intenzivnije i tada uvijek postoji mala mogućnost za ponovno okupljanje Laufera. Međutim, već desetak godina imam bend i suradnike s kojima radim, a o kojima sam cijeli život sanjao, pa trenutačno ne vidim nikakav razlog zbog kojega bih poželio uskrsnuće Laufera. Ne družim se odavno s bivšim članovima i nisam siguran kako se više uopće poznajemo kao ljudi. Moguće je neko jubilarno okupljanje, neki kratki izlet, ali nešto više od toga... stvarno teško. Znam da postoji želja kod ljudi, uzrokovana nostalgijom i željom za povratkom u vlastitu mladost, ali im moram poručiti da to više nisu isti ljudi. Odrasli smo. Promijenili smo se. Nažalost, onaj tip koji je nekada stvarao i pjevao u njima omiljenom bendu Laufer, više ne stanuje ovdje.
Koji su onda planovi za budućnost što se tiče glazbenih izdanja i koncerata?
Za jesen se sprema izlazak ostatka materijala snimljenog za Kunderu, ali i dokumentarni film koji smo snimali usporedno s albumom. Trenutačno je potrebna samo kolorizacija i editing zvuka. Vjerujem da će najesen film početi svoj život na festivalima, neovisno o nama i glazbi. Osim velikog broja koncerata, imamo dogovorenu glazbu za jedan film, radimo i na jednoj skladbi u trajanju od dvadeset četiri sata i nakon toga, s gostujućim glazbenicima, na njezinoj live izvedbi istoga trajanja. Radim također na jednoj priči i jednoj predstavi, a Luka Toman i ja već gotovo dvije godine zajednički radimo na jednom projektu eksperimentalnog zvuka. Kako sada stvari stoje, premijeru ćemo imati uživo već ove godine na Exit festivalu. Vjerojatno sam nešto važno zaboravio, ali sjetit ću se...
Piše: Josip Radić
Foto: Anastazija Vržina
