Intervju: Saša Antić (TBF)
Iz novog broja Cantusa donosimo intervju sa Sašom Antićem, glavnim autorom TBF-a, povodom izlaska novog albuma "Danas sutra"...
Govorom kojim je na dodjeli Porina uručio priznanje Josipi Lisac za album „Dnevnik jedne ljubavi“, Saša Antić zacementirao je svoj status „majstora riječi“, ne samo u domaćoj glazbi, već i šire – teško bi se našla neka novinarska redakcija koja u svojim redovima ne bi željela imati jednog načitanog i naslušanog genijalca kao što je Saša. Uostalom, potreban je poseban talent da u istu rečenicu smjestite Brucea Leeja, Pink Floyd i staro splitsko rodilište, zar ne?!
Novu rundu leksičkih i sviračkih ekshibicija donosi i novi album TBF-a „Danas sutra“. Opet tipično tibiefovski raznolik, album uspješno pomiruje krajnosti countryja i elektronike, Isusa Krista i električnog psa, ironije i refleksije. Sve to i još ponešto otkrio je Saša u ovom intervjuu koji vam može poslužiti kao dobra priprema za „Danas sutra“, danas, sutra...
Album „Pistaccio Metallic“ objavljen je 2011. – što se u međuvremenu događalo s tobom i bendom? Kojim projektima si se bavio?
Sviralo se, rodilo se još dice, ja sam se uvatija malo miksanja i produciranja. Počeli smo raditi na novom materijalu TBF-a, počeo sam radit na materijalu 100 Baltazara, to je još uvijek u procesu, imao sam par gostovanja, Dogma, Gane Rimatore, Frenkie, Gatuzo... Uglavnom, uvijek je radno, nema dana da se nešto ne drnda.
Kako je demo albuma „Danas sutra“ zvučao u odnosu na finalnu verziju? Postoje li neke pjesme koje nisu ušle na album?
Aranžerski i sadržajno skoro pa identično, al u zvuku kućna produkcija. Ima i to svoje draži, al nama je bitno da produkcijski guramo materijal do kraja koliko možemo. Album smo snimali u vlastitom prostoru, a miks i produkciju u studiju RSL u Novom Mestu. To košta, al imali smo nešto love sa strane, pa smo išli u to. Nažalost, danas teško da diskograf pokrije te troškove, a kako su se otvorile mogućnosti kućne produkcije, svi nešto čačkaju. Po mom mišljenju, zbog toga glazba pati produkcijski, većina moderne glazbe zvuči moćno, ali plošno. Ako želiš zdrav i prirodan zvuk bez previše kompresije onda se to mora provuć kroz dobar pult, druge nema, digitalija ima svoje dobre strane, ali teoretski nikad neće uspjeti aproksimirati dušu glazbe. To jednostavno nije stvar nula i jedinica. Al možda i ljudi postanu digitalna bića pa će to biti prirodno, tko zna. Neke stvari nisu ušle na album, između ostalih, „Banane“ s kojom smo malo požurili i nije na kraju ispala kako treba. Ima još par stvari koje su trenutno na stand by, ali već na zimu planiramo početi raditi na novom albumu pa se možda aktualiziraju.
Uvodna „Danas sutra“ i filmska priča Mad Max – postoji li poveznica? Što je zapravo inspiriralo pjesmu?
Ima veze sigurno. Nije to ništa novo i originalno, to je motiv u SF-u odavno, neka vizija budućnosti u koju vodi ovaj put kojim idemo - beskrupuloznost, posvećivanje profita, nedostatak empatije i neosjetljivost za opće dobro i očuvanje prirode. Tek kad sam napisao tu drugu strofu pjesme o kojoj govorimo vidio sam vezu sa Mad Max-om, a u strofi postoji također i filmski citat iz Američkog psiha, ona scena sa vizitkama.
Na prvom albumu nalazila se „Trilogija jada“. Je li „Sa mog prozora“ zapravo „trilogija grada“, odnosno pogled na postKerumovski Split u 2015.?
„Sa mog prozora“ je napisana za vrijeme gradonačelnika Keruma, tako da je očito kako se neke stvari ne mijenjaju. Bolje reći, mnogo toga se ne mijenja, ništa nova pod kapom nebeskom, rekao je filozof. Ali šta je tu je, nema predaje.
Može li se slično reći i za „Strance“, koji su naličje „Sa mog prozora“? Odnosno ljetna razglednica Splita nasuprot prizora iz ostatka godine?
Pa i „Stranci“ su, kao i „Sa mog prozora“, komentar, ali u „Strancima“ se radi o konkretnoj temi. To je onako poprilično hladan komentar i standardno žuganje. U stvarnosti nije sve tako beživotno i maloumno, Split se, po mom mišljenju, turistički pristojno razvija. Ima puno primjera kreativnosti i osjećaja za lijepo, ali je to za sada sve stvar pojedinačnog entuzijazma, a ne nekog šireg plana. Na kraju, „Stranci“ su mi puno zanimljiviji muzički nego tekstualno.
Koji su uopće tvoji pogledi na Split danas? Dojma sam da TBF više ne poziva na promjene kao prije, već zauzima više promatrački stav i „gleda stvari kako se gibaju“. Koliko sam u pravu, odnosno u krivu?
Ne bih rekao da je TBF ikad pozivao na društvene promjene, čak i u „Obnovi“ ili „Heroyixima“ koje su naše najangažiranije pjesme radi se o komentiranju koji jeste angažiran, ali priziva obnovu kao prirodan proces kroz promoviranje temeljnih ljudskih vrijednosti. Davno sam shvatio da društvene promjene polaze od osobnih promjena, biti čovjek i biti odan istini i pravdi. Nikad nisam bio pobornik revolucije jer sam i na primjeru demokratskih promjena kod nas, a kasnije čitanjem o povijesti, shvatio da se u svakoj revoluciji uvijek radilo o rotaciji elita. Oni koji su se izlagali pogibelji su, u pravilu, na kraju iskorišteni i izvukli deblji kraj.
Za razliku od prijašnjih izdanja, na novom albumu nema toliko kolektivnog autorstva, uglavnom ste gitarist Nike i ti autori. Možeš li opisati proces nastajanja pjesama za novi album?
„Danas sutra“ je nastao drugačijom metodom, pjesme nisu rađene u garaži kao na zadnjem albumu jer smo bili u fazi traženja novog bubnjara. Nike je radio neke grooveove u svom malom kućnom studiju, nasnimavao je i bubanj, bas, gitare i kljave, i to bez definiranog tempa. Ja sam imao već dosta tekstova i nekih muzičkih rješenja, s tim smo se dodavali putem maila, onda sam to malo rezao i slagao u Nuendu, nasnimio radne vokale i tako je dovršen demo u zimu 2013. Do ljeta 2014. smo demo presvirali u svom prostoru, Mladen je još odradio dosta toga u vokalnim aranžmanima, išli smo prvo miksati sami, al smo shvatili da to ne može bit tako dobro kao u RSL-u. U međuvremenu smo snimili još dvije stvari, „Pismo“ i „Teta“.
„Tremor“ je dosta slojevit, a cijela priča „komplicira“ se country zvukom koji prati poprilično specifičnu priču. Koje se ideje kriju iza „Tremora“?
Tremor je muzički inspiriran Dylanom, kojega sam relativno kasno otkrio, i to 2007. kad je reizdan dokumentarac „Don't look back“. Što se tiče teksta, to je svojevrsni eksperiment u kojem sam htio pronaći moment gdje se mogu svojim izričajem najbliže približiti Dylanu. Jasno, to je visina do koje se niko živ ne može dobacit niti će ikad moć, al sam prišao sa strane i na kraju sam zadovoljan sa tom pjesmom jer sam uspio uć na neki novi teritorij i iznenadit samog sebe. Na kraju je i uspjela zazvučat uvjerljivo i zabavno.
„Krist“ se nameće kao jedan od favorita albuma. Jeste li razmišljali objaviti je kao singl? Imaš li već spreman odgovor na kritike koje budu stizale s određenih strana?
„Krist“ je pjesma koja slavi poruku Isusa Krista i ne vidim razloga da bi ta pjesma mogla ikoga uvrijediti jer je to poruka ljubavi, mira i tolerancije. U pjesmi je Krist mirotvorac. Jednostavno ga nisam mogao zamisliti drugačije, pogotovo ne u crkvi jer sigurno ne bi bio sretan s onim što bi vidio. Kad sam u priči krenuo tim smjerom, Isus je išao od crkve do crkve i potajice zamijenjivao tamjan sa hašišem, ali mislim da bi to bilo neprimjereno. Ne namjeravamo ići s njom kao singleom.
Pojam „Vatre“ može značiti...
Heraklitov plamen, vatra kao počelo svih stvari. Vatra je nestabilna forma uređenog kaosa i kao takva metafora općeg postojanja. Svijet je uvijek bio, jeste i uvijek će biti vječito živa Vatra. U pjesmi se vatra manifestira kao životna vitalnost, odnosno ljubav, i svaki verse je druga vizura pogleda na nju. Prva je strastvena ljubav između muškarca i žene, druga je ljubav kao vitalna kozmička energija, a treća je ljubav kao filozofsko-religiozna kategorija.
Što se krije u arhivima TBF-a? Postoje li neki diskografski planovi vezano neke neobjavljene stvari/live i slično?
Ima toga dosta, dalo bi se tu iskoristiti. Tu i tamo izvučemo nešto, kao i na ovom albumu, radi se o pjesmi „Pismo“ koju smo u ovom aranžmanu imali prije „Pistaccia“, s tim da je drugi vers napisan naknadno. Većina tih stvari nisu dovršene tako da nemamo za sada nekih konkretnih planova, al imamo to na pameti.
Kad smo već kod arhiva, koja je sudbina davne pjesme „Anita“? (Pjesma koju je potpisnik ovih redaka prvi put čuo na snimci koncerta TBF-a iz 1997. i koja će vas jednog dana garantirano razvaliti! – op.a.)
Planiram je snimiti za svoj solo projekt. A kad će to bit ne znam.
Pojavljuješ se i kao koautor nove pjesme Josipe Lisac. Kako je došlo do te suradnje? Kako inače pristupiti Saši Antiću da ti napiše tekst za pjesmu ako nisi Josipa Lisac?
Nakon ovogodišnjeg Porina nazvala me Josipa Lisac i izrazila želju da probam napisati stihove na dvije već gotove pjesme koje mi je poslala. To mi je, naravno, bila velika čast i izazov jer je Josipa jedna od malobrojnih glazbenika kojima se divim, a i zato što nisam nikad prije radio tako nešto. Napisao sam stihove na glazbu pjesme „Tu“ koja je aktualni Josipin singl, a Skansi, koji je autor glazbe i teksta, uzeo je par mojih stihova tako da sav moj doprinos stane u doslovno par riječi. Nisam baš vješt u takvom načinu rada, ali volio bih se u budućnosti malo više posvetiti tome. Josipu se jednostavno ne može odbiti, a osim nje ima par izvođača za koje mislim da bih mogao napisati nešto pristojno. Eto malo se reklamiram, broj je u redakciji. (smijeh)
Od „Ping pong – umjetnost zdravog đira“ na kazeti do „Danas sutra“ na Deezeru – koje je tvoje predviđanje budućnosti diskografije i pristupa glazbi? Kako vidiš poziciju autora u cijeloj toj priči?
Nemam nikakvih predviđanja po tom pitanju, al sigurno je da će sve biti umreženo, digitalizirano i ekranizirano. Fizički nosači će možda postojati i to samo za sladokusce i nostalgičare. Al na kraju je bitan samo doživljaj izvođenja glazbe uživo, tu je najveća vrijednost glazbe.
Za kraj, „Pišonja i Žuga“ Zabranjenog pušenja uskoro će, navodno, dobiti i filmsku varijantu. Koja stvar TBF-a zaslužuje film, tko bi bili glavni glumci i kako bi izgledao scenarij filma?
To bi bila ljetna avantura između lika iz izbjegličkog kampa na obali Jadrana sa imaginarnom curom. Radnja se odvija u postapokaliptičnom svijetu kojem prijeti flota reptila s kljunovima u obliku pila. Tu vezu želi prekinuti njegova mater koja radi u administraciji kampa i za to koristi njegovu bivšu curu koja ima električnog psa. Ona ga uvjeri da ima AIDS. Tu je još i policajac skener koji otkriva zavjeru da je predsjednik planete android i diler na skuteru koji je vlasnik teretane...
Više o TBF-u pratite na njihovoj službenoj Facebook stranici.
Razgovarao: Josip Radić
