Aruán Ortiz - Glazba nadahnuta odrazima arhitektonskih zdanja
Treće večeri ovogodišnjeg festivala Jazz.hr/jesen, što će se u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i KD »Lisinski« održati od 21. do 24. listopada u Maloj dvorani »Lisinski«, nastupit će kvartet hvaljenog kubanskog jazz pijanista, nagrađivanog skladatelja te producenta i glazbenog pedagoga Aruána Ortiza. Prozvan vunderkindom koji je stigao u SAD, ovaj klasično obrazovani violist i pijanist svoju glazbu opisuje kao arhitektonsku strukturu zvukova. Njegovo stvaralaštvo uključuje elemente suvremene klasične glazbe, bebopa, free jazza i afro-kubanskih ritmova, ali uvijek uz prisutnu improvizaciju.
Po dolasku u New York 2008. odmah je postao članom kvinteta poznatog trubača Wallacea Roneyja. Surađivao je i s drugim čuvenim jazzistima, među ostalima s Esperanzom Spalding, Joeom Lovanom, Mingus Big Bandom, Donom Byronom i Gregom Osbyjem. Vođa je vlastitih sastava s kojima je snimio niz albuma od kojih su neki dobili najviše ocjene u cijenjenim glazbenim magazinima. Dobitnik je niza nagrada.
Kao skladatelj, Ortiz je dobio narudžbe od mnogobrojnih ansambla, među ostalima od Puhačkog kvinteta Santiago de Cuba, orkestra Musica de Camara u New Yorku, Oyu Oro folklor Dance Company u New Yorku; YOUME & Milena Zullo baleta u Rimu, José Mateo Ballet Theatera u Cambridgeu, MA, te od Simfonijskog orkestra u New Yorku.
Sa svojim kvartetom, u kojem sviraju gitarist Rez Abbasi, kontrabasist John Hebert i bubnjar Eric McPherson, na zagrebačkom će koncertu izvoditi nove skladbe, kao i neke sa svojeg posljednjeg albuma »Orbiting«.
Jazz je stanje uma
Što vas je privuklo jazz glazbi?
- Jazz glazbu sam otkrio kao četrnaestogodišnjak, na Kubi. Otada je ona sastavnim dijelom mojega života. Sviđa mi se zamisao da možemo govoriti jezikom koji su osmislili osnivači ove umjetničke forme i da ga možemo podići na novu razinu. Ako sve što sadrži improvizaciju nazivamo jazzom, tada sam jazz glazbenik, iako bih se radije deklarirao kao znatiželjna osoba koja obožava glazbu, improvizaciju i, iznad svega, kreativnost.
Što je, prema vašem mišljenju, jazz?
- Za mene jazz je samo riječ, ali njezino značenje obuhvaća umjetničku formu apstraktnog jezika u kojoj glazbenici mogu komunicirati jedni s drugima i na visokoj se razini povezati sa slušateljima. Također, jazz je način življenja, način mišljenja, stanje uma. Najvažnija karakteristika jazza je simbioza suzdržanosti, slobode, demokracije i iskrenosti u iskazivanju onoga što želite izraziti kroz svoju glazbu. Jazz se kao jezik neprestano razvija i širi. Mislim da je u dobroj poziciji iako još uvijek ima malobrojnu publiku, malo festivala i koncerata, kao i osoba koje ih organiziraju. U tu bi umjetničku formu trebali više investorati kako bismo ju održali na životu.
Tko su najvažniji glazbenici koji su razvijali taj glazbeni jezik i od njega stvarali umjetničku formu?
- Svi koji su se žrtvovali da bi sačuvali svoj osoban glas i koji istinski vjeruju u to što rade. Toliko je inovatora koji su zadužili tu glazbu, uključujući glazbenike kao što su Fats Waller, Art Tatum, Charlie Parker, Lester Young, Dizzy Gillespie, Miles Davis, Bud Powell, Thelonius Monk, Duke Ellington, Mario Bauzá, Chano Pozo, John Coltrane i tako dalje i dalje i dalje, sve do današnjih dana. Popis sjajnih glazbenika koji su dali doprinos razvoju te umjetničke forme je iznimno dugačak. Drago mi je što sam dio te zajednice glazbenika koji vjeruju u svoju umjetnost.
Koji od njih su najviše utjecali na vaš stav prema glazbi?
- Mnogi, a posebice Herbie Hancock, Red Garland, Bud Powell, Art Tatum, Nat Cole i Lennie Tristano jer njihove sam izvedbe transkribirao. Vjerujem da se ponešto od njihove glazbe osjeća i u mojoj, na ovaj ili onaj način.
Zašto ste odabrali glasovir?
- Nisam ja odabrao glasovir nego je on odabrao mene. Prije nego sam se u potpunosti posvetio glasoviru, godinama sam svirao violu. No, bio sam očaran Chickom Coreaom, ali i kubanskim klaviristima kao što su Emiliano Salvador, Gonzalo Rubalcaba i Chucho Valdés. Kasnije sam se počeo diviti i drugim velikim pijanistima kao što su McCoy Tyner, Herbie Hancock, Keith Jarrett, Mulgrew Miller, Bill Evans, Geri Allen i Jackie Byard.
Koncerti su život
Koji su vam danas najvažniji?
- Danas su mi najbliži Art Tatum, Duke Ellington, Thelonius Monk, Andrew Hill, Sun Ra te posebice Muhal Richard Abrams. Za mene je bilo posebice važno upoznavanje s njegovom glazbom. Kroz nju sam spoznao kako je moguć drukčiji pristup skladanju, improviziranju i drugim umjetničkim formama. Od njega sam usvojio neke drukčije glazbene osnove koje su danas sastavnim dijelom mojeg prisupa glazbi.
Što ste naučili svirajući s trubačem Wallaceom Roneyjem?
- Da je glazba uvijek na prvom mjestu i da uvijek treba nastojati proširivati granice. On me naučio o važnosti odgovornosti koju svaki jazzist mora imati prema zajednici i glazbi. Sjajan je mentor koji veliku pažnju polaže na nastojanja da se glazba uzdigne na višu razinu. Njegova je glazba sjajna. Učio je od Milesa Davisa, Tonyja Williamsa, Herbiea Hancocka, Waynea Shortera i Arta Blakeya. Svakako je jedan od najvažnijih jazz glazbenika današnjice i zato je sviranje u njegovom sastavu bilo poput pohađanja vrhunske jazz škole. Budući da je to bila moja prva suradnja s glazbenikom međunarodnog ugleda, to se odrazilo na moju karijeru, utjecalo je na moje sviranje i pristup jazz glazbi u svakom pogledu. Istinski sam blagoslovljen zato što sam bio u prilici s njim dijeliti glazbu.
Što vas nadahnjuje?
- Bilo što bilo kada, sve, u bilo koje vrijeme.
Što vam je najvažnije u glazbenoj interpretaciji?
- Uvijek težim stvaranju zanimljive glazbene priče. Zato interpretaciju/improvizaciju pred publiku nastojim donijeti kao pripovjedač. Kad sviram nastojim razmišljati izvan svih okvira, uvijek se upuštati u izazove, odmaknuti se od udobnosti uobičajenog i poznatog. Nastojim svoju intuiciju povezivati s onim što čujem u trenutku sviranja. Također uživam u spajanju raznih zvukova. Glazba je to koja ruši granice i širi svijest, koja istražuje forme i oblike što se sljubljuju kroz improvizacije unutar svih pokreta u suvremenoj glazbi. Kreativna je glazba sjecište zamisli, oblika, melodija, struktura i raznih glazbenih materijala. Ti elementi omogućuju mi da, kroz jezik jazza, ostvarujem svježu i uzbudljivu glazbu na pozornici. Zato volim nastupe pred publikom. Koncerti su život, ono pravo. Kad svirate uživo to nema nikakve veze s nastojanjem da izgledate privlačno. Tu se radi o pravoj stvarnosti. U tome leži pravo uzbuđenje. Svirate da bi se podsjetili kako ste živi i postojite u ovome svijetu.
Bezgranična znatiželja
Kako tradicija kubanske glazbe utječe na vaš pristup jazzu?
- Najvažniji je ritam. Jazz razumijevam kroz ritmičku komponetu, zbog poliritmičke glazbe koju sam slušao tijekom sazrijevanja. Želim biti u mogućnosti više učiti o kubanskom folkloru, ali i o tradiciji drugih zemalja u kojima glazba prestavlja suštinski dio rituala, te pronači način kako da te spoznaje iskoristim spajajući elemente glazbene tradicije s improvizacijom i jazzom.
Zašto ta dva idioma - jazz i kubanska glazba -tako dobro odgovaraju jedno drugom?
- Zato što potječu iz iste domovine i dijele iste glazbene osnove i principe. Zato intenzivno proučavam i istražujem glazbu naših afro-kubanskih predaka i nastojim produbiti zamisli o sponama između improvizacija, ritma, skladanja i arhitektonskih struktura koje sadrže sve te elemente. Na taj način nastojim stvarati djela zasnovana na velikom glazbenom jedinstvu. Naime, za mene ne postoje različiti stilovi. Postoje samo različiti pristupi glazbi ili osjećaji za određene tipove glazbe, ali temelji glazbe ne pripadaju nekom određenom stilu. U svoje interpretacije ubacujem elemente koji dolaze iz glazbe moje zemlje ili potiču iz te glazbe, ali to je dio onoga što sam možda slušao u nekom određenom trenutku. Ne mislim da sviram kubansku glazbu - samo sviram glazbu.
Kakve su vaše intencije kao skladatelja?
- Kroz svoje skladbe želim dokumentirati sve stilove i glazbenu ostavštinu koju sam upoznao. To hrani moju bezgraničnu znatiželju prema glazbi. U skladateljskom radu najvažnija mi je priča, kao i sposobnost da osvijestim sve potencijalne elemente pomoću kojih ću složiti svoj glazbeni puzzle.
Koju priču želite ispričati kroz projekt »Music & Architecture«?
Projekt »Music & Architecture« donosi moje tumačenje prevođenja različitih uzoraka i oblika arhitektonskih zdanja kojima sam se uvijek divio, primjerice, Alhambre, veduta Malte, Sagrade Familije i drugih, u glazbene improvizacije. To je način na koji te forme pretvaram u ritmičko-melodički, formalni jezik. Za mene je to skladanje u realnom vremenu, promišljanje o uključivanju neglazbenih materijala s kojima upotpunjavam glazbene improvizacije. Koliko stvarnosti možete pronaći u odrazu nekog objekta, zgrade, sebe, bilo koje površine, primjerice vode ili ogledala? U svojem projektu »Music & Architecture« pokušavam stvarati glazbu nadahnutu nekima od tih stvarnosti kao što su silueta Malte ili Taj Mahala.
(Davor Hrvoj/jazz.hr)