Drago Diklić: „Opet si plakala“ napisao sam misleći na Deana Martina
Dragi Dikliću, glazbeniku, pjevaču, skladatelju i saksofonistu prošle je godine uručeno priznanje Hrvatskog društva skladatelja za životno djelo, Nagrada „Milivoj Körbler“ za autorsko stvaralaštvo u području popularne glazbe. Uz diskografsku Nagradu Porin, također za životno djelo koja mu je dodijeljena 2011., to je još jedna potvrda njegove iznimne važnosti za hrvatsku zabavnu glazbu.
Razgovarao: Milan Majerović Stilinović
Fotografija: Anastazija Vržina
Skladatelj i izvođač brojnih hrvatskih evergreena i sjajan interpret američkih standarda, još je, poput Sinatrinih stihova, „mlad u srcu“. Njegova karijera traje punih 58 godina – raznolika i bogata vodi ga od vlastitog plesnog orkestra do interpretacija jazz glazbe u big bandovima Boška Petrovića i Damira Dičića do zagrebačkog Festivala zabavne glazbe kojega, kao ravnatelj, vodi u tri navrata.
Uz sve to, Drago Diklić skladao je i objavio diskografska izdanja s brojnim melodijama kojima usađuje osobni prepoznatljiv autorski i izvođački stil. Tek nekoliko naslova koje prepoznaju sve generacije: „Oprosti, volim te", „Opet si plakala", „Još samo večeras" i „Zagreb je najljepši grad". U njemu najdražem dijelu Zagreba, Trnju, u njegovom omiljenom bistrou, za stolom za koji je vjernom gostu gospođa Milica i bez pitanja donijela „gemišt da bi posle bolje igral bridž“, popričali smo s legendarnim Fikom o njegovoj bogatoj karijeri okrunjenoj najvišim glazbeničkim priznanjima.
Prošle godine Porin za životno djelo, ove godine Nagrada HDS-a, čestitamo!
Hvala Vam, ali malo su se i moji HDS-ovci preračunali, ja nisam na odlasku nego tek na dolasku. I usput, kad smo kod računanja, kad sam dobil ovu Nagradu, pogledal sam u okvir, zgodna nagrada, s dva saksofona koji su moj instrument, ali nisam našel tamo zataknutu nikakvu koverticu. Pa se mislim, kak' to, trebalo je bit bar nekaj…
Kao jedan od utemeljitelja i osnivača HDS-a trebali ste na to utjecati ranije?
Da, jesam. Dosta je love okrenuto i na mojim tantijemima, nekaj je trebalo biti. Ali nije važno sad, ja ću to predložiti za buduće dobitnike – i Porina i HDS-a. Mislim da bi se novac za to morao naći.
Koliko je glazba danas dio Vašega života?
Aktivan sam koliko god mogu biti. Ova „moja“ glazba nije više toliko popularna. Kod nas je sve drugačije nego u svijetu. U svijetu je ta vrsta na pijedestalu još uvijek – kod nas ne. A za to da evergreena ima jako malo, krivi su mediji i urednici u njima. Možda će se to promijeniti sad kad je Goran (Radman, op.p.) došao za direktora Televizije, ali urednici koji su – ne znam iz kojih struktura – dolazili na Televiziju i Radio – oni su se okrenuli jednoj drugačijoj glazbi. Ovu moju treba znati slušati, to je glazba za koju treba malo više edukacije. Ali ja se ne dam – nedavno sam imao dva koncerta u Rijeci s Orkestrom HNK u dvorani HNK, bio je to „Bijeli Božić“. I tamo sam vidio puno mlade publike koja je na prve taktove „Još samo večeras“ ustala, počela pljeskati… to je lijepo priznanje. Dakle, mlada publika ipak zna što se zbivalo i to me veseli. Uostalom i glazba se okreće, kao moda. Nekad davno smo nosili špicerice, pa su se sad opet vratile. Stvari se vrte. Znam dobiti pisma obožavatelja koji pišu otprilike: „Nekad Vas baš nismo voljeli, ali sad Vas volimo jer smo shvatili o čemu pjevate.“
Jesu li u tom nestajanju „Vaše“ glazbe i autori i izvođači nešto propustili napraviti?
Nekad su festivali bili ogledalo glazbe. Zagrebački festival počeo je kao festival skladatelja, a ne pjevača. Dugi niz godina birala se pjesma, ona je bila važna. To je trajalo dok diskografska mašinerija nije sve preokrenula u propagandu pjevača i tada se, naravno, počelo glasati za pjevače. To je njima i diskografima dobro došlo – i sve se okrenulo. Prije nekoliko godina dao sam upravo takav prijedlog, da se festival vrati na početak, da dva vrsna pjevača otpjevaju po dvanaest pjesama i onda publika i žiri biraju između 24 pjesme – ponavljam pjesme – ali to nije prihvaćeno. Mlađi ljudi imaju svoje ideje.
Koja je Vama uloga bila draža kroz sve te godine – skladatelja ili pjevača?
Meni je oboje bilo drago. Ja sam kao pjevač postao skladatelj. Pisao sam kad mi je nešto palo na pamet, nisam bio profesionalni skladatelj nego all-around glazbenik – i svirač i pjevač i skladatelj. Skladateljski uspjeh došao je s prvom nagradom stručnog žirija novinara 1963. godine. Ta je pjesma i tada bila malo prezahtjevna za publiku koja je nije odabrala za finale, ali ju je stručni žiri, pod predsjedanjem moga dragog pokojnog kolege Nenada Turkalja, ipak prepoznao i stavio je u finale.
Uživa li pjevač više pjevajući pjesme koje je sam skladao?
Meni je svejedno. Ja sam profesionalac, vrlo rado pjevam i pjesme kolega skladatelja, imam i dvostruki CD na kojemu pjevam samo pjesme kolega – od Ivice Körblera do Borisa Sorokina, Nene Grčevića i drugih. Volim pjevati dobru glazbu, nije mi važno čija je. Kao muzikant i zaljubljenik u glazbu shvaćam to kao nešto što je izuzetno vrijedno i to sam riječima i djelima promovirao.
Koja je za Vas definicija dobre glazbe?
U zabavnoj glazbi za mene je prvi kriterij melodija i tekst. Neki bi rekli – to je kriterij za šansonu. Tekst jest, ali u zabavnoj glazbi melodija mora imati i izvjesnu komponentu popularnosti – da vam uđe u uho i da se zapamti. Šansone su često pisane samo zbog teksta, ali u zabavnoj glazbi morate upamtiti i melodiju. Recimo „Ta tvoja ruka mala“ – svi su to brzo zapamtili i u vrijeme kad nije bilo televizije kao dodatnog sredstva promocije. Ona je postala popularna samo putem radija i izvedbi u ondašnjim lokalima, noćnim klubovima. Naravno, tu je pomogao i još jedan presudan dio – vrlo kvalitetan aranžman. U to su doba u aranžiranju pjesama prednjačili Krešo Oblak kojeg i dan-danas smatram svojim osobnim “dvorskim“ aranžerom i Miljenko Prohaska. Tu je naravno bio Nikica (Kalogjera, op.p.) i drugi čiji je doprinos uspjehu pjesama bio ključan. Skladatelj, tekstopisac i aranžer moraju imati zajednički način razmišljanja i rada. Ivica Krajač, koji je napisao dosta tekstova na moju glazbu, moj je školski kolega i zato smo nas dvojica išli skupa kao prst i nokat. Ja bih napisao glazbu i uglavnom mu dao samo naslov i natuknice o sadržaju, a on bi bez problema napisao tekst, kao da je mislio mojim mozgom. Tad bih to dao Kreši Oblaku, prosvirali bismo zajedno i od njega bih dobio vrhunski aranžman, dostojan Colea Portera.
Ugodno je u objašnjenjima nagrada pročitati kako bi neke Vaše pjesme mogle stajati uz bok slavnim američkim standardima!
Svakako. „Opet si plakala“ napisao sam misleći na Deana Martina. Kad smo Krešo i ja to pisali, on je napravio uvod, baš po Martinovom „štihu“. Ta se pjesma na engleskom trebala zvati „You'll Never Cry Again“, pa sam je kasnije poslao njegovu menadžeru kojemu se pjesma jako svidjela, ali je u međuvremenu Martin umro. Ja sam već u mislima vidil lovu do krova. Zamislite da on snimi vašu pjesmu!
Ali on je dotad već popio previše gin-tonica?
On uopće nije pio – to je sve bio samo show, imidž koji je podržavao. U godinama najveće popularnosti u kojima je postao onaj Dean Martin na kojeg svi mislimo, uopće nije pio, možda kasnije. I mi smo ovdje gajili sličnu vrstu nastupa – ta manira je zakonitost show-businessa u kome se morate publici „preko rampe“ uvući pod kožu, ne samo pjesmom nego i predstavom. Ljudi su došli slušati glazbu, ali i zabaviti se, čuti neki vic – to je dio showa, to je takav posao.
I nastup je baš to – posao?
Apsolutno, zahtjevan posao koji ima svoja pravila. Recimo, na tim nedavnim koncertima u Rijeci, moji mlađi kolege sjajno su pjevali, sve je to bilo u redu ali ja sam došao s drukčijim pristupom, pričom, stavom – i to je publika prihvatila na potpuno drukčiji način, to su bile ovacije. Žao mi je što moji današnji mlađi kolege više ne shvaćaju taj dio posla. A on je u tom američkom glazbenom stilu, čiji sam bio jedan od njegovatelja, neodvojiv dio umjetničke forme.
Da se stigne do vrha i na njemu zadrži, treba ipak pronaći mjeru?
Jedan zgodan slučaj bio je davnih godina, '77.-'78., kada mi je beogradski skladatelj Aco Nećak tvrdio da ima pjesmu „koju samo ja mogu otpjevati“. Pjesma mu je ušla u festival, pa sam pristao. Na generalnoj probi sve je divno prošlo i u duhu bratstva i jedinstva otišli smo sa slovenskom brass sekcijom na ručak u Volosko. Nacugali se svi. Dođem u hotel i kažem: „Ne mogu pjevati, upropastit ću pjesmu“. Nekako su me ipak nagovorili i doveli pod ruku do mikrofona. Kad je orkestar krenuo, ja sam pjevao sasvim neku lijevu pjesmu, doduše u harmoniji, tu nisam griješio, ali tekst – sasvim drugu pjesmu. Tek na pola ulovio sam prave riječi. Srećom, publika, koja ju je slušala prvi put, nije ni primijetila. Pribojavao sam se da će mi Aco iza scene reći da sam mu upropastio pjesmu, ali kad su me odveli do njega, dočekao me raširenim rukama i rekao „Pa jesam ti rekao da samo ti to možeš otpjevati!“
Kasnije ste imali pravilo oko količine alkohola potrebne za razbijanje treme?
U to vrijeme sam bio još malo naivan i neiskusan, poslije se to nije događalo. Inače, ne priznajem ono kad mi kažu da nemaju tremu. Ja je uvijek na neki način imam – doduše sad je drukčije. Nakon toliko vremena na sceni, sentiment je drukčiji. Tu sam scenu dijelio s raznim kolegama, s ljudima kojih možda više i nema. Ne možete pobjeći tom sentimentu ponekad, ali to je sastavni dio čovjeka, to je u redu. Dogodi su da zaškripi i glas, ali kaj je to? Ja sam slušal Sinatru kad je pjeval falš ko niko na svijetu, al' kaj? Sve je to show-business i publika to shvaća.
Koga ste od naših pjevača voljeli gledati na pozornici?
Jimmya! Jimmy Stanić je imao taj faktor. On je bio i moj prvi uzor, na mojoj maturalnoj zabavi u 50-ima pjevao je uz jazz orkestar svog „Mladog poštara“ i uz njega brojne jazz standarde. Tada sam marljivo svirao violinu i, impresioniran njime, počeo dolaziti na plesnjake i trudio se dokazati da sam i ja talentiran. Starijima sam valjda išel na živce, pa su govorili „Evo ga, opet onaj fiktivac!“
Ali kad ste postali Fiko znali ste da ste upali u „škvadru“?
Da, hehe, kad su neki od njih već svirali u mom orkestru, skratili su to „fiktivac“ u Fiko – i to sam ostao do danas.
Sigurno ih je bilo mnogo, ali kad biste se mogli vratiti u barem jedan koncert na kojemu se sve „poklopilo“, od publike, do banda i Vašega raspoloženja – koji bi to bio?
O, puno je takvih bilo kad sam sa svojim orkestrom Profesionalci žario i palio po cijeloj Jugoslaviji. Imali smo tada tjednu turneju: početkom tjedna „svoj“ plesnjak u Kolo klubu u Zagrebu, pa srijedom u Beogradu u Domu omladine, četvrtkom u Osijeku… To je bilo izuzetno dobro. Mene je ipak, još više kasnije, nekako veselilo sve to skupa objediniti, pa sam svoju generaciju glazbenika nastojao okupiti u show programima u okviru Zagrebačkog festivala. I ti su programi, u to vrijeme, bili nešto zbilja drukčije.
Kad ste 1971. preuzeli Zagrebački festival, napravili ste veliki pomak u njegovoj produkciji i organizaciji?
To je bilo nešto potpuno novo. Te godine cijeli je grad šest dana bio festival. Hoteli su radili posebne jelovnike: „odrezak a la Gabi Novak“, gostovale su nam tadašnje zvijezde broj 1 u svijetu, to je bio događaj koji nitko kasnije nije ponovio.
Otkuda budžet za takvo što?
Sve sam to producirao ja i moja firma Alta, jedna od naših najstarijih diskografskih kuća koja, usput, još djeluje. Društvo skladatelja nije financiralo festival u to vrijeme, sve je bilo prepušteno mom poduzetničkom instinktu. Imao sam prijatelje, a pomagali su Grad i Televizija Zagreb jer su i sami imali koristi od toga. To je bilo nešto na što sam još uvijek ponosan. Te je godine Zagrebački festival dobio nagradu kao najbolji festival Europe. S prekidima, vodio sam ga 11 godina. Danas je to ipak iza mene, malo se zabavljam drugim stvarima: igram bridge, predsjednik sam Zagrebačkog bridge saveza.
Kad danas na radiju čujete neku novu pjesmu, pomislite li: „Ovo je dobro, volio bih da sam ja to komponirao ili otpjevao“?
Moram biti iskren i reći da se to rijetko događa. Ja sam strog, moj nazor je malo drugačiji. Zgodan mlađi aranžer je Ante Gelo – on je pravi muzikant koji je svirao i u mom big bandu. Veseli me slušati ga kako svira, a i slušati ono što je aranžirao. Dobrih pjevača i dalje imamo. Massimo ima jedan specifičan stil, a i Ninu Badrić ili Vannu bih volio slušati u evergreenima. U svijetu kad pjevači žele pokazati da nešto znaju uzmu standarde i na njima se dokazuju. Jer to je to. U klasici postoje Bach i Mozart, a u ovoj mojoj glazbi postoje Gershwin, Cole Porter, i tako dalje. I na njihovim se pjesmama treba znati dokazati.
Ima li nešto što biste voljeli da Vam se dogodilo – a nije?
Volio bih da sam se rodio u Americi, sad bih bio milijarder sa svojom glazbom.
I gdje biste trošili novac?
Ne znam. Tu kod Milice opet valjda, hahaha. Svoje bih Trnje cijelo preselio tamo. Svatko od nas je sigurno barem jednom pomislio: „Kaj bi bilo da se još jednom rodim? Bi li bio isti posao, iste nagrade, iste ženske, iste ljubavi, prijatelji, razočaranja, uspjesi?“ Za prigodu uručenja Porina napisao sam tekst u kojemu nabrajam kako bih možda i mijenjao sve, ali na kraju kažem: „Sad više nemam dileme. Promijenit' to ne može nitko. Da se još jednom rodim – bio bih isti – Fiko.“